Današnja mladež vjeruje da je Black Friday trenutak kolektivne nepravde u kojem televizor koji je jučer koštao 799 kuna danas košta 799 eura, samo s većim fontom i agresivnijom bojom. Kapitalizam pritom nudi iluziju sudjelovanja: kupac se osjeća prevaren, ali uključen. Ima karticu lojalnosti, ima notifikaciju, ima osjećaj da je dio nečega većeg – potrošačkog krda koje juri prema blagajni uvjereno da je brzina isto što i pamet.
No pravi Black Friday u Hrvatskoj nije imao blagajne, kartice ni redove. Imao je samo potpis, pečat i telefonski poziv iza zatvorenih vrata. Trajao je godinama i odvijao se u tišini, bez reklama, jer ono što se dijeli besplatno ne treba marketing.
prekovremeno i vjerovali da firma postoji barem jednako dugo koliko i oni, pretvarali su se u višak. Ne višak strojeva, nego višak ljudi. Strojevi su imali tržišnu vrijednost, ljudi su imali Zavod za zapošljavanje.
Otpremnine su isplaćivane u kunama koje su nestajale brže nego što je nestajala industrija. Tko je imao sreće, kupio je novi hladnjak. Tko nije, kupio je vrijeme do sljedeće neizvjesnosti.
Nova klasa bez savjesti
Tako je nastala nova elita. Ljudi koji nisu stvorili tvornice, ali su ih posjedovali. Nisu razvili proizvode, ali su raspolagali zemljištem. Nisu zapošljavali, ali su otpuštali s autoritetom vlasnika.
Nazivalo ih se poduzetnicima, iako su se rijetko bavili poduzetništvom. Bavili su se pretvorbom vrijednosti u nekretnine, industrije u beton, rada u kvadrate. Na mjestu hala niknuli su trgovački centri, jer trgovina ne traži radnike s iskustvom, nego potrošače s kreditima.
Država je promatrala proces s izrazom roditelja koji gleda kako mu dijete prodaje obiteljsku kuću kako bi kupilo brendiranu jaknu. Nije se slagala, ali je shvaćala da su vremena teška i da se mora pustiti tržište da odradi svoje.
U nekom trenutku apsurd je postao toliko gust da se mogao rezati žlicom. Tvornice su zatvarane jer nisu bile konkurentne, dok su istovremeno uvoženi proizvodi koji su se nekoć proizvodili upravo u tim tvornicama. Govorilo se o modernizaciji, dok se rastapao temelj svake ozbiljne ekonomije – proizvodnja.
Sve se odvijalo uz ozbiljna lica i ozbiljne izjave. Nitko se nije smijao, jer nije bilo šale. A opet, sve je izgledalo kao loša komedija u kojoj se scenarij piše u hodu, a publika plaća ulaznicu cijeli život.
Od kuna do eura, od hale do ruševine
Danas, kad su kune zamijenjene eurima, a Black Friday se slavi s digitalnim odbrojavanjem, ostale su ruševine. Ostala su prazna zemljišta, preimenovana u „investicijski potencijal“. Ostale su generacije koje ne znaju kako je izgledalo raditi u tvornici, ali znaju kako je biti zamjenjiv.
Razlika je samo u valuti. Tada se rasprodavalo u kunama, danas se dugovi mjere u eurima. Tada se govorilo da nema alternative, danas se govori da je kasno.
Ako je današnji Black Friday popust, onda je on samo blijeda kopija onog pravog, originalnog, domaćeg. Onog u kojem se nije kupovalo uz popust, nego se popustilo svemu: zakonima, radnicima, budućnosti.
To nije bio dan.
To je bilo razdoblje.
I još uvijek traje – samo bez reklama.
Tekst i fotografija, Antun Lukšić
