Još prije nego što su satovi zazvonili, dok je noć tek popuštala pred prvim tragovima zore, tisuće djece širom zemlje zavirile su pod prozore, na rub kreveta ili pokraj vrata. Tamo gdje su sinoć ostavile svoje čizme, danas ih je dočekala tiha čarolija. Danas je sveti Nikola – dan koji i odrasle, barem na trenutak, vraća u djetinjstvo.

Ulice su jutros drukčije. Nekako mekše, toplije, iako je zima već zagazila u prosinac. Roditelji s osmijehom prate uzbuđenje mališana, vrtići i škole odzvanjaju smijehom, a u zraku je onaj poseban osjećaj koji nema cijenu – osjećaj da dobrota još uvijek ima svoj dan u godini.

Sveti Nikola, zaštitnik djece, pomoraca, putnika i siromašnih, već stoljećima nije samo svetac nego simbol. Simbol darivanja bez uvjeta, nade bez računice i dobrote koja ne traži uzvrat. U vremenu kada se sve mjeri, dijeli i važe, ovaj dan uporno podsjeća da su najvrjednije stvari one koje se ne mogu kupiti.

U mnogim gradovima danas će se dijeliti slatkiši, organizirati priredbe, a netko će – možda prvi put – obući biskupsku kapu i bijelu bradu kako bi nekome izmamio osmijeh. No prava se čarolija ne događa na pozornicama. Ona se događa u stanovima od četrdeset kvadrata, u seoskim kućama na rubu magle, u bolničkim sobama, u domovima za nezbrinutu djecu. Tamo gdje jedan poklon znači više od predmeta – znači potvrdu da netko misli na tebe.

I dok će neki danas govoriti da je sveti Nikola samo još jedan u nizu „tradicionalnih običaja“, djeca znaju istinu. Za njih je on stvaran. Stvaran kao nada, kao obećanje da dobro postoji i da se isplati biti dobar – čak i kada je teško.

Možda je upravo u tome njegova najveća snaga. Ne u čizmama, ne u darovima, nego u poruci koju ostavlja iza sebe: da nije sramota biti nježan, da nije naivno vjerovati u dobro i da nije slabost razveseliti drugoga.

Danas je sveti Nikola. I dok se grad budi pod zimskim nebom, jedno je sigurno – barem na jedan dan u godini, svijet izgleda malo svjetlije.