Nekada su zime imale drugačiji zvuk i drukčiji izgled. Nije se gledalo u prognozu, nego u krovove kuća. Kada bi se s njih spustile duge ledenice, znalo se da je zima ozbiljna i da će potrajati.
U starim slavonskim ulicama, ledenice su visjele s drvenih streha i crijepova, često debele poput ruke i duge gotovo do prozora. Djeca su ih promatrala s oprezom i divljenjem, a odrasli su pazili gdje hodaju. Postojalo je nepisano pravilo: ispod tuđeg krova ne stojiš dugo.
Kuće su tada bile slabije grijane, snijeg se zadržavao danima, a krovovi nisu imali današnje oluke i izolaciju. Toplina iz kuće i hladnoća izvana stvarale su ledenice koje su se svakodnevno mijenjale, rasle, pucale i padale uz glasan prasak.
Ledenice su bile i mala atrakcija. Djeca su ih znala skupljati, lomiti, pa čak i „kušati“, iako su ih stariji odmah tjerali. Nije se razmišljalo o opasnosti kao danas, ali se poštovala zima. Znalo se da priroda ima svoja pravila.
Danas su takvi prizori rijetki. Toplije zime, drugačija gradnja i brže topljenje snijega učinili su ledenice gotovo zaboravljenim detaljem. Kada se ipak pojave, ljudi ih fotografiraju, kao da su nešto neobično, a ne dio svakodnevice kakav su nekad bile.
Ledenice su nekada bile više od leda. Bile su znak da je zima stigla kako treba, da se ide sporije, da se kuće zatvaraju ranije i da se dani provode unutra. Danas ih se sjetimo tek kada se pojave na rijetkim starim krovovima — kao tihi podsjetnik na zime koje su znale trajati.
