Prije 209 godina u Oriovcu je rođen svećenik, pjesnik i istraživač čiji zapisi i danas otkrivaju kako se u Slavoniji živjelo, pjevalo i slavilo.
Na današnji dan, 15. listopada 1817., u Oriovcu je rođen Luka Ilić Oriovčanin, hrvatski svećenik, pjesnik i etnolog. Njegovo ime ostalo je povezano s rodnim mjestom, a njegovo djelo s očuvanjem slavonske kulturne baštine. Školovao se u Požegi i Zagrebu, a za svećenika je zaređen 1843. godine.
U vremenu kada su se pjesme, priče i običaji prenosili ponajprije usmenom predajom, Ilić ih je prikupljao i zapisivao. Zanimala ga je svakodnevica: što ljudi pjevaju, kako obilježavaju važne trenutke i koje običaje prenose mlađima. Posebnu vrijednost njegovu radu daju bilješke o tome gdje je, kada i u kakvim okolnostima nešto čuo ili vidio.
Knjiga koja je sačuvala sliku jednog vremena
Među njegovim najvažnijim djelima ističu se Narodni slavonski običaji, objavljeni 1846. godine. Knjiga donosi zapise o običajima, vjerovanjima, pjesmama i plesovima, a Hrvatska enciklopedija opisuje je kao prvu hrvatsku široko zasnovanu usporednu etnološku studiju. Slavonsku je tradiciju, dakle, nastojao i razumjeti uspoređujući je s običajima drugih slavenskih naroda.
Objavljivao je i Slavonske varoške pjesme, a njegovi interesi obuhvaćali su povijest, arheologiju i proučavanje staroga novca. Bio je jedan od onih znatiželjnih ljudi 19. stoljeća kojima su književnost, povijest i istraživanje zavičaja bili dijelovi istoga posla — upoznavanja vlastite sredine.
Ime koje povezuje Oriovac i Novsku
Posljednje godine života proveo je kao župnik u Novskoj, gdje je umro 4. veljače 1878. godine. Hrvatski biografski leksikon bilježi da oriovački KUD od 1990. djeluje pod njegovim imenom te da je u Novskoj 1991. započela manifestacija Dani Luke Ilića Oriovčanina.
Obljetnica njegova rođenja prilika je i da se vratimo onome što je zapisao. Iza imena na plakatima i kulturnim programima stoji čovjek koji je pozorno slušao ljude oko sebe i njihove riječi smatrao vrijednima čuvanja.
Pjesma koju netko zna, obiteljski običaj ili priča starijih mogu nestati tiho, u samo jednoj generaciji. Ilićev rad podsjeća koliko vrijedi zapisati ih dok ih još ima tko ispričati.
