Dan državnosti i posljednja subota u svibnju (31. 5. 2025.) bili su povod da planinarke i planinari HPD Gojzerica Požega provedu vikend u Gorskom kotaru. Ranim jutrom vodič Stjepan Lovrenčić kombijem je okupio članove društva po požeškom kraju. Nakon što je i posljednji planinar, ujedno i službeni vozač, smjestio svoju opremu, ekipa je krenula prema zapadu.
Prva pauza za jutarnju kavu i kratki brifing održana je u Mrkoplju, nakon čega su se zaputili prema Tuk Vojnom te makadamskom cestom kroz Matić poljanu stigli do početne točke planinarenja. Prvoga dana posjetili su Bijele i Samarske stijene, područje koje je 1985. proglašeno strogim rezervatom zbog iznimne biološke i geomorfološke raznolikosti.
Odmah na početku, svi su se složili da područje u potpunosti opravdava svoj status. Gusta bukova šuma pružala je ugodnu hladovinu, a krajolik je bio obogaćen zelenilom paprati, mahovina i cvatuće Srebrenke. Uspon do vrha Samarskih stijena (1303 m) savladali su za svega pola sata, a pogled s vrha ostavio je sve bez daha – toliko da su zaboravili uzeti žig. Na vrhu ih je iznenadila i crna riđovka, koja se sunčala na obližnjem kamenu, no planinari i zmija odlučili su se ne ometati.
Put ih je dalje vodio prema Ratkovom skloništu kroz Dolinu vila, a potom i kroz Faraonovu dolinu te do vrha nazvanog Piramida. Uspon na Piramidu pokazao se kao prvi veći tehnički izazov, koji su svi uspješno savladali. Zanimljivo je da su kasnijom analizom otkrili kako u grupi dominiraju horoskopski jarčevi, što je izazvalo razne šale i teorije o urođenim penjačkim sposobnostima.
Nakon zasluženog ručka kod Ratkovog skloništa – smještenog u polušpilji ispod okomite stijene – grupa se uputila prema sljedećoj točki: vrhu Bijelih stijena. Šetnjom kroz šumu stigli su do planinarskog skloništa Miroslav Hirtz, gdje su razmijenili dojmove s lokalnim planinarima. Staza prema vrhu bila je tehnički zahtjevna, ali dinamična i uzbudljiva. Pogled s vrha bio je impresivan, a ni buka cross motora iz daljine nije ga uspjela narušiti. Kasnijom provjerom saznali su kako je toga dana bila izdana posebna dozvola za motorističku skupinu, iako je područje inače zatvoreno za motorna vozila.
Završetkom tog uspona zaključen je planirani dnevni itinerar. Slijedio je kružni silazak, koji je za neke bio veći izazov od uspona. Svi su se sretno i uspješno vratili do vozila, a na putu prema smještaju u Matić poljani posjetili su i spomenik palim borcima iz Drugog svjetskog rata – 26 kamenih stupova koji simboliziraju vojnike koji su smrzli tijekom marša 1944. godine, a koji neodoljivo podsjeća na engleski Stonehenge.
Dan su završili u planinarskom domu Bijele stijene, gdje su se susreli s drugim požeškim planinarima, večerali i družili se do večeri, nakon čega su se smjestili u Staroj Sušici.
Drugi dan bio je rezerviran za obilazak izletišta Zeleni vir, uključujući i zaštićena područja Vražji prolaz i kanjon Kamačnik. Rano ujutro grupa se uputila prema Skradu, uz kratki obilazak dvorca Stara Sušica, koji ujedno služi i kao planinarski dom. Od Skrada (649 m) morali su se spustiti na 302 m do Zelenog vira, što je cijelom pohodu dalo i pravi planinarski karakter.
Zeleni vir, sa svojim slapovima, špiljama i vegetacijom, ostavio je snažan dojam na sve sudionike. Slično je bilo i u Kamačniku, koji je opravdao status zaštićenog krajolika.
Ovim je službeni dio izleta završio, iako je atmosfera tijekom cijelog vikenda bila sve samo ne službena. Puni dojmova, uz laganu mišićnu upalu, svi su tijekom povratka koristili zadnji preostali mišić – jezik – kako bi podijelili utiske i već planirali iduće izlete. Pri rastanku i zahvalama, vodič je zaključio kako je cijela ekspedicija izgledala poput scenarija iz emisije Večera za 5.
Zajednički su ocijenili izlet s peticom i preporučili svima da posjete ova iznimna prirodna područja koja spadaju među najljepša u Hrvatskoj.
