Danas se obilježava Svjetski dan mentalnog zdravlja, a mi smo o ovoj temi porazgovarali s našim Oriovčaninom Mariom Zulićem, koji je diplomirani psiholog te se u svakodnevnom radu bavi savjetovanjem te psihoedukacijom javnosti.
Ovaj dan nam nam pruža izvrsnu priliku da se osvrnemo na temu o kojoj se, iako sve više, još uvijek premalo govori u javnom prostoru. Mentalno zdravlje i dalje je obavijeno brojnim tabuima, a kao društvo rijetko otvoreno razgovaramo o vlastitim teškoćama i o tome koliko nam je teško zatražiti pomoć.
Jedna od važnih tema kojom se pritom vrijedi pozabaviti jest kako prepoznati prve znakove stresa i iscrpljenosti te kada potražiti pomoć. Stres je prirodna reakcija našeg tijela i uma na situacije koje doživljavamo kao izazovne ili zahtjevne. U umjerenim količinama on nam može biti koristan jer nas priprema na suočavanje s takvim situacijama. Međutim, problem nastaje kada stres postane kroničan, kada se javlja i u odsutnosti stvarnih prijetnji iz okoline.
Kronični stres često se očituje kroz tjelesnu napetost, probleme s kardiovaskularnim sustavom, povišeni tlak, oslabljen imunološki sustav te pojavu anksioznosti i tjeskobe. Ako primjećujemo takve znakove kod sebe, to može biti signal da se radi o kroničnom stresu na kojem je potrebno raditi. Postoje brojni načini kako se nositi sa stresom, a mnogi su jednostavni za primjenu. Pet minuta dnevne mindfulness meditacije, redovita tjelesna aktivnost ili svjesno sagledavanje uzroka stresa mogu značajno pomoći. Važno je zapitati se što nam stres izaziva i postoji li način da se s izvorom problema suočimo izravno, bilo da je riječ o izazovima na poslu ili u privatnom životu.
Ako ipak ne znamo odakle sav taj stres, koje vještine primijeniti ili osjećamo da se teško nosimo s trajnim osjećajem napetosti i iscrpljenosti, važno je potražiti stručnu pomoć. U našem društvu još je prisutno odgađanje traženja pomoći, pa se često javljamo tek kada problemi postanu preteški. Puno je učinkovitije reagirati ranije, čim primijetimo da nam teškoće narušavaju svakodnevno funkcioniranje – u poslu, društvenim odnosima ili dok smo sami sa sobom.
Znak za traženje pomoći može biti i dugotrajno sniženo raspoloženje, gubitak energije i interesa za aktivnosti koje su nas nekad veselile. Takvi simptomi mogu upućivati na depresivna stanja. S druge strane, čest osjećaj tjeskobe koju prate negativne misli, napetost u tijelu i ponekad napadi panike ukazuju na anksioznost. Iako normalna pojava, istraživanja pokazuju kako gotovo svaka treća osoba doživi poremećaj anksioznosti nekad u životu. Važno je znati da se velika većina poteškoća mentalnog zdravlja može uspješno tretirati, često i bez primjene lijekova.
Osim poremećaja, čest poticaj na traženje pomoći bude i opće nezadovoljstvo životom, udaljenost od vlastitih ciljeva i vrijednosti. Uvođenjem strukture i ostvarivanjem svojih ciljeva dolazimo do zadovoljstva sobom i životom, a time i do općeg blagostanja (eng. wellbeing) koje je od velike važnosti za mentalno zdravlje.
Veliku ulogu u očuvanju mentalnog zdravlja ima socijalna podrška. Ljudi koji osjećaju da imaju podršku obitelji i prijatelja pokazuju manje psihičkih i fizičkih poteškoća. Socijalne veze izravno utječu na naše ukupno zdravlje jer psihičko i fizičko zdravlje nisu odvojene cjeline, nego duboko povezani sustavi.
Podrška, razgovor, razumijevanje i empatija mogu biti prva pomoć onima koji prolaze kroz teško razdoblje. Nekad je upravo ta podrška dovoljna da se osoba vrati u ravnotežu, posebno u situacijama poput prekida veze, razvoda ili gubitka posla. Najslikovitije možemo reći da su čvrste socijalne veze poput štita kod suočavanja s većim i manjim stresorima.
Zato je važno da o mentalnom zdravlju jedni s drugima govorimo otvoreno, da normaliziramo odlazak psihologu ili traženje pomoći u savjetovalištima, bilo javnim ili privatnim. Nakon iskustva pandemije mnogi su prepoznali važnost brige o mentalnom zdravlju, ali i dalje trebamo raditi na osvještavanju i razumijevanju ovih tema.
Briga o mentalnom zdravlju ne poznaje granice ni profesije. Ona je jednako važna za svakoga od nas, bez obzira živimo li u urbanom ili ruralnom području, radimo li u školi, znanosti ili u građevini. Svi smo ranjivi, ali i svi imamo kapacitet za oporavak – pogotovo ako se usudimo otvoreno razgovarati i potražiti socijalnu (i stručnu) podršku kada nam je potrebna – zaključio je Zulić kojem se ovim putem zahvaljujemo na odvojenom vremenu i trudu.
